U ranu zoru, dok sunce još nije otopilo mraz sa zemlje, krenula sam u lov na prepelice i to po prvi put u životu. U pratnji sam imala dva engleska setera, profesinalca, koji su neumorno lovili od trenutka kada su stali na zemlju do trenutka kada smo krenuli iz samog lovišta. Cijeli život sam slušala kako baš ti psi mojoj obitelji i meni donose kruh na stol, ali sam tog dana to zaista i mogla proživjeti i shvatiti. Takva predanost, strast, poslušnost i ljubav se ne vide često.
Korak po korak, uz očeve savjete i njegovu dugogodišnju visoku profesionalnost u ovakvoj vrsti lova, krenuli smo u potragu za prepelicama. Na početku su to bili savjeti za sigurnost i opreznost, ali ubrzo sam saznala i ostale taktike i detalje koje su mi itekako pomogli da taj prvi put doma ne odem praznih ruku, iako znam da bih bila presretna i da odstrjela nije bilo. Teren je bio skoro pa idealan tako da sam jasno prostudirala što točno psi rade u fermi i kako se ponašati oko njih. Fascinirala me njihova predanost i fokusiranost. Ubrzo sam shvatila zašto ljudi u tolikoj mjeri obožavaju ovu vrstu lova. Mislim da sam i ja dobro “zagrizla” i da ovo nikako neće biti zadnji put.
Lov se održao sredinom rujna, u jednom lovištu u okolici Slatine. Osim savršenog lovnog iskustva imala sam priliku doživjeti gostoljubivost i nesebičnost ljudi koji tamo žive, bili oni lovci ili ne. Sve u svemu, jedno prekrasno iskustvo i sreća da imam priliku sudjelovati u ovakvom lovu, ali pomalo i žaljenje što prije nisam izrazila želju za istim.
Ovim putem želim zahvaliti svojoj obitelji koja me upoznala s lovom i prirodom, naučila me ponašati se s poštovanjem prema istima, s kojom živim takav život od samih početaka, ali i lovkinjama iz naše udruge lovkinja Dama dama koje su taj isti život nevjerojatno obogatile.
Dobra vam kob drage lovkinje i dragi lovci!
Tekst i foto: Vana Beara
