Posljednje nedjelje u siječnju sudjelovala sam u posljednjem lovu na fazane prije zatvaranja sezone. Ugostilo nas je lovačko društvu „Fazan“ iz Lonjice, a lov se održao u lovištu 1/152 Lonjica, na predjelu lovišta u kojem prevladavaju obrađena polja i livade prekrivene starom travom, a što je idealno stanište za fazane.
Teren je bio idealan, dan je bio lijep i očekivali smo dobar lov. Okupilo se dvadesetak zaljubljenika u lov i prirodu, a među njima i ja: loviknja iz Siska koja je lovački ispit položila tek prije nešto više od dva mjeseca. Nakon pozdravne riječi lovnika i objašnjavanja pravila lova, pri čemu je naglasak stavljen na sigurnost, uputili smo se prema dijelu lovišta gdje se održao lov. Rasporedili smo se na zvuk roga i lov je počeo. Nakon prvog dijela lova odmorili smo se i okrijepili uz vatru, prema običaju ovog lovačkog društva. Nakon predaha psi su bili bolje raspoloženi, a lovci odlučniji i uspješniji.
Pred sam kraj lova dogodio se prizor koji neću tako skoro zaboraviti. Došli smo na livadu s niskom travom i jedan od pasa nakon upornog traženja staje u fermu tridesetak metara ispred mene. Približavamo se psu, a fazan se diže. U jednom trenutku pripremam pušku, a već u drugom se čuje se pucanj: fazan je pao na tlo. Pas zatim na zapovijed donosi odstrijeljenog fazana, a ja ga, prvi put u životu, stavljam na šlingu, ponosna i u nevjerici. Ubrzo se ponovno začuo zvuk roga i lov završava. Odlazimo prema lovačkoj kući kako bi odali počasti odstrijeljenoj divljači.
Prema lovačkim pravilima i običajima upriličeno je i moje lovačko krštenje, a za uspomenu mi ostaju odstrijeljeni fazan i šiba kojom je izvršeno lovačko krštenje. Na kraju naše lovačke avanture uslijedilo je druženje u lovačkoj kući gdje smo uz hranu i piće prepričavali doživljaje iz lova. Naravno da sam bila glavna tema.
Iako smo kao lovkinje u manjini i iako se uz pojam lova uglavnom vežu lovci, ipak smatram da se i pripadnice ljepšeg spola mogu aktivno i uspješno baviti lovom te da smo ravnopravne članice lovačke zajednice.
