Svatko tko je ikad trenirao lovačkog psa zna što to znači. Puno rada, upornosti, osjećaja i prije svega dobrih živaca. Od mog prvog pokušaja s njemačkim kratkodlakim ptičarom, primijetila sam da to nije „samo“ vježbanje i učenje. A tada nisam ni imala većeg lovačkog iskustva.
Sa sljedećim psom, velikim minsterlanderom, htjela sam učiniti sve kako treba – dobiti dozvolu za lov, pravilno dresirati lovačkog psa sa svim testovima. I to sam uspjela. Sada imam svog drugog velikog minsterlandera s puno strasti za lovom. I desetak uspješno položenih testova s različitim psima.
Došlo je vrijeme da se potpuno usredotočim na lov s psom.
Kako u Bavarskoj, gdje živimo, nema puno mogućnosti za lov na fazane i zečeve, htjela sam loviti isključivo sa svojim psom na području s većim brojem divljači. A fazan za mene predstavlja posebnu divljač. Sasvim iznenada, moj prijatelj, inače trener lovačkih pasa, objavio je lov koji me jako zainteresirao – tri dana u Mađarskoj s malom grupom lovaca i nekoliko lovačkih pasa. Vrijeme za svakog pojedinog psa, bez velikog broja sudionika – i pasa i lovaca, što je bilo uobičajeno u mojim dosadašnjim lovovima. Užurbani tempo nikad nije odgovarao ni meni ni mom psu.
Ponuda za lov u Mađarskoj podrazumijevala je grupu od tri psa i četvero lovaca. Svakom psu je bio dopušten individualni rad tako da se svaki sudionik može potpuno koncentrirati na vlastitog psa.
Prvog dana održana je obuka iz vođenja. Dva mlada psa morala su biti dovedena na ovaj zadatak. Moja Enya ima već osam godina i dosta iskustva u vođenju – vrlo je impulzivna i u ovakvim situacijama voli juriti naprijed.
Pravi lov održao se drugog i trećeg dana. Psu je uvijek bilo dopušteno naizmjenično loviti, tj. tražiti, voditi i vraćati. Ruta je svaki dan bila duga preko 10 kilometara. I uvijek se pronašao fazan. U jednoj prilici uspjela sam ustrijeliti dva fazana ispred svog psa. Za mene je to bio osobni vrhunac ovog putovanja! Krajem drugog lovnog dana odstrijeljeno je pet fazana, a sve ih je iz guste živice izvukla moja Enya. Bila je na izmaku snaga, s ranama po čitavom tijelu, ali izgledala je kao da se zadovoljno smiješi.
Mislim da je ovo putovanje bilo vrlo uspješno – odlična skupina sudionika, puno smijeha, mađarska ukusna hrana, vrlo slična našoj međimurskoj kuhinji, mnoštvo divljači, ljubazni domaćini, besprijekorna organizacija lova. Što još više lovac može poželjeti?
Velika zahvalnost dugujem i mom suprugu, vjernom pratitelju i pomagaču u lovu. A sada nastavljam potragu za ovakvom ekskluzivnom mogućnošću lova s lovačkim psom i u Hrvatskoj.
Tekst i foto: Milica Urbach
(članica UL „Dama dama“)
Prevela i prilagodila: M.S.V.
