Prije 17 godina, kad sam se udala, moj suprug i ja planirali smo otići u Afriku na medeni mjesec. Toliko je dugo trebalo da se plan provede u djelo.
„Namibija je nešto posebno“ – rekli su mi svi koji su tamo bili.
Imali smo sreću da su naši prijatelji već tamo bili i mogli smo ih pitati sve potrebne informacije. Budući da se radilo o stvarno velikom i zahtjevnom projektu, brojna večernja druženja s prijateljima poslužila su nam za duge i detaljne razgovore o smještaju, potrebnoj opremi, lokalnim običajima i drugim važnim detaljima.
I sada je došlo vrijeme. Početkom ožujka sletjeli smo u zračnu luku Windhoek. Razna lovna gospodarstva u luci su izravno preuzimala svoje goste. Jedan čovjek mi se učinio nekako poznatim – bio je to lovni vodič kojeg sam zamijetila u brojnim videozapisima o Namibiji. Vrlo iskusan, koji je mnoge goste doveo do lovnog uspjeha. A tu je bila i Katharina, žena iz Münchena, koja se prije više od 30 godina zbog ljubavi preselila u Namibiju, kako bi sa suprugom čuvala farmu koju su generacijama vodili Nijemci.
Tamo ima i pravih farmera – stočara kojima je uzgoj stoke, uz lov, važan dio njihovog posla. U našem slučaju Farma Hummelshain (jedna od najstarijih stočarskih i lovačkih farmi u Namibiji) ima 450 goveda koja žive zajedno s divljim životinjama na površini od 9000 ha. Postoje ograde, ali one su samo za stoku. Kad vidite bivola teškog preko 800 kg kako graciozno preskače ogradu od 2 metra, jasno je da ona zapravo i nije prepreka za divlje životinje.
Bili smo smješteni u vrlo udobnoj kolibi. Svega nekoliko koraka do bazena i kuće domaćina, kao i mog omiljenog mjesta – platforme za promatranje odakle smo mogli kroz čitav dan osmatrati divlje životinje na pojilištu. Već prvog dana mogli smo vidjeti kudue, babune, žirafe i razne vodene ptice. Upravo je to bio poseban doživljaj za mene – kroz 14 dana mogli smo vidjeti više od 25 različitih vrsta divljači koje obitavaju na području Namibije, a koje sam dosad viđala samo na televiziji. Tijekom svakodnevnih putovanja po lovnom području, uvijek je postojala mogućnost da naiđe još neka divlja vrsta ili neočekivano, da nam presiječe put cijelo krdo oryxa, gnuova, hartebesta…
Tako sam uspjela susresti i žirafe, bradavičastu svinju, zebre, antilope, medene jazavce, crnoleđeg čaglja.
Moj muž je uspio odstrijeliti dobru bradavičastu svinju, što je i želio. A ja?
Oryxa sanjam 23 godine, otkad sam dobila dozvolu za lov. Da bi mi se san ostvario, danima smo se vozili kroz savanu, osmatrajući njihova krda. Stalno smo ih viđali, no jedinke su bile ili premlade ili ženke koje naravno nisu bile za odstrjel. Dodatnu poteškoću predstavljao je i kraj kišne sezone, zbog čega je vegetacija dosta nabujala, pa je ograničavala pogled. No vizualno, bilo je jako lijepo vidjeti ozelenjelu savanu.
Sedmi dan je konačno uspjelo. Dobar mužjak oryx smjestio se tik do prolaza kojim smo vozili i nije mu smetalo kad smo zaustavili auto. Pomno nas je promatrao dok smo silazili iz džipa, ali se nije micao. Vodič mi je namjestio štap za gađanje i ja sam zauzela poziciju. Oryx je ustao i nastavio nas promatrati. Prisjetila sam se gdje je najbolje mjesto za pogodak i opalila.
Moj je vodič sve promatrao dalekozorom i bio je zadovoljan pogotkom. No, srce mi je na trenutak stalo kada je pogođena životinja pokleknula, a zatim pobjegla u grmlje. Nažalost, nisam mogla točno vidjeti gdje. Uz snažno lupanje srca slijedila sam lovačkog vodiča i farmera, a za nama je kao emotivna podrška išao i moj suprug. Našim približavanjem ponovno smo ranjenu životinju potaknuli na bijeg. Nakon jednog sata, morali smo prekinuti potragu, jer se približavala noć, a potraga u mraku, u divljoj Africi, može biti opasna po život.
Nakon neprospavane noći pune samoprijekora i razmišljanja o napaćenoj životinji, ujutro smo ponovno krenuli u potragu. Uspjeli smo ponovno uhvatiti trag na mjestu gdje smo posljednji put vidjeli oryxa. Zapravo, on je ležao dvjestotinjak metara dalje od mjesta gdje je bio pogođen, u grmlju. Bez hijena i čagljeva, ležao je kao da spava. Jako me zanimao pogodak – bio je na mjestu gdje je i trebao biti, samo što je promašio srce i uništio dobar dio pluća. Čula sam da je afrička divljač jako otporna na pogotke, ali svejedno nisam mogla vjerovati da može preživjeti gotovo cijelu noć s takvom ozljedom.
Bio je ovo fantastičan odmor u lovu sa starim prijateljima koji su nas tamo pratili, ali i novim prijateljima koje smo upoznali. Obiteljska atmosfera na farmi omogućila nam je da se osjećamo dobrodošlo i ugodno. Mnogi razgovori s lokalnim stanovništvom još više su nam približili doživljaj ove zemlje.
Uvijek se iznova čuje kako je lov na trofeje u ovakvim zemljama kontroverzan. Ali kada se vidi izbliza što se sve treba učiniti i što se čini da bi se sačuvale divlje životinje i afrička savana, stvarno ima smisla ovakav način gospodarenja.
Vratit ćemo se sigurno.
Tekst i foto: Milo Urbach
Članica udruge lovkinja „Dama dama“
