S 13 lovkinja LU ”DAMA DAMA” i još šezdeset njihovih muških kolega u lovu na divlje svinje u Bukovici.
Dok se, po nalogu uredništva, nisam otisnula u hajku na veprove – pravi pravcati lov lovačkom puškom, sa ženskom lovačkom udrugom Dama Dama – vjerovala sam da je najspartanskija aktivnost na koju sam bila prinuđena sat tjelesnoga, a dragovoljna skijanje. No, nakon jutra provedenog na čeki u mokroj šumi Svilaje, više ništa nije bilo isto.
Kad čovjeku (ženi, bolje rečeno) budilica zazvoni u pet ujutro zato jer mora krenuti na otvorenje ski-sezone na Kronplatz, primjerice, to bi se moglo još nekako nazvati radosnim povodom. No, zvuk koji upozorava da je krajnje vrijeme za navlačenje gunjave lovačke uniforme i put ka šumi gdje valja satima, s nogama u rosi, čekati da “psi dignu prasce” – ruku na srce – malo je kome razumljivo veselje. Sama sam, spremajući se za zadatak, prilikom odijevanja mahinalno krenula rukom za naušnicama, a onda odjednom pomislila: ne, mislim da mi danas neće trebati.
Nazvale se po lopatarima
Prva i (zasad) jedina ženska lovačka udruga u Hrvatskoj ima sjedište u Zagrebu, a matičnog lovišta nema. No, petnaestak dama koje čine formalno članstvo toliko je često pozivano na lovna gostovanja, da se ne mogu obraniti! Naziv je, pak, udruga dobila po latinskom nazivu jelena lopatara (lat. Dama Dama), pojasnila nam je predsjednica “Dame” Anita Bračun telefonski prije no što smo se upoznale uživo.
Priznajem skrušeno: očekivala sam ispred sebe muškobanjasto stvorenje koje u djetinjstvu zacijelo nikad nije pročitalo priču u Bambiju (za razliku od mene, koja istu nastojim zaboraviti svaki put kad mi iz pjata zamiriše srnetina s njokima), neku što nosi isključivo hlače, ne depilira nausnice i jede krvav biftek za doručak.
Kad smo se, međutim, našle na postrojavanju nakon ispijene kavice u vrličkog Kase (i jegera, službeno-neslužbenog lovačkog pića), pred sobom sam ugledala zgodnu, krhku, njegovanu mladu ženu.
Muškarci su bili pratnja
– Ja sam Anita Bračun – rekla je srdačno i pružila mi ruku s lijepo manikiranim noktima. Prethodno je u džep lovačke jakne spremila čokoladu, kao kakva klinka. Grickalo ju je još nekoliko “lovkinja” – da, tako se to na hrvatskom kaže, naučile su me – dok su neke uživale u pokojoj tankoj, damskoj cigareti.
Ženstvene i obrazovane
Muškobanjastosti ni u promilima!
Pomalo zbunjeno, slijedila sam grupu: osim pet dama, tu su bili i domaćini iz lovačke udruge Svilaja-Vrlika predvođeni Ivanom Žeravicom, predsjednikom. Išlo se, po nekom principu koji lovci već znaju, na “štandove” iliti “čeke”. Uokolo je pogon uz pomoć pasa-goniča tjerao veprove – ma, ravno na cure!
– To je neopisiv osjećaj, taj adrenalin kad svinju skoro možete pogledati u oči prije no što je puknete – pričala mi je kasnije Anita, nakon nekoliko sati lova. – Ono što, međutim, najviše iscrpi jest čekanje da životinja naiđe. To je najstresniji dio, ali ga kompenziramo ljubavlju prema prirodi. To je, uz ugodno druženje, ono najljepše, što lovu daje smisao – ističe predsjednica, inače vlasnica svoje marketinške agencije u Zagrebu, diplomirana ekonomistica i mama troje male djece!
Zanimljivo je da je – slučajno ili ne – upravo takav profil “lovkinja”; za razliku od sure muškadije, koja se nekako po iskonskoj inerciji “hranitelja obitelji” prihvatila lova, dame koje odstreljuju mahom su visokoobrazovane i – situirane.
Zahvaljujući toj okolnosti – da je “sama svoj gazda”, naime – u lovu često može uživati i Branimira Zimić, prava svjetska dama iz metropole i privatna poduzetnica te, ističe, velika ekologinja.
– Znate, nije sve u odstrjelu. Osobno sam čak osam puta bila na safariju u Africi, gdje smo tragali za lavom, slonom, tigrom, buffalom… Te su životinje zaštićene i njihov je odstrjel strogo zabranjen, ali je čudesan osjećaj približiti im se – povjerava Zimić.
Skupina slika s lovinom
Vjerojatno zbog te činjenice – da je, kažu, najvažnija “priroda i društvo” – djevojke nisu bile odveć razočarane kad je bilancu od nekoliko odstrijeljenih veprova u konačnici “potpisao” muški dio mješovite lovačke ekipe. No, na poslijetku se ispostavilo da je jednom stokilašu smrtonosni hitac ipak zadala žena, i to najmlađa među njima, tridesetogodišnja Ivana Matacun!
– Joj, najveći ulov do sad bio mi je muž! Njega sam upoznala kad sam prvi put došla na čeku, a nakon toga sam se spontano specijalizirala za fazane! Najviše ih ima, rekla bih, u Zelendvoru kod Varaždina – ushićeno je primijetila mlada lovkinja i mama četveromjesečne bebe, zaposlena u Krašu u – proizvodnji “bananka”!
A osim njih, što ima slađe od veprića spravljena i ulovljena u “kućnoj radinosti”…
Objavila: Slobodna Dalmacija
PIŠE LENKA GOSPODNETIĆ
SNIMIO MARIO TODORIĆ /CROP
