Naoružane i opasne
MEĐU 50.000 HRVATSKIH LOVACA nalazi se i stotinjak žena kojima je lov omiljena rekreacija i prilika za druženje, a po hrabrosti, izdržljivosti i savjesnosti stoje rame uz rame svojim muškim kolegama.
Sve više žena u Hrvatskoj umjesto odlaska na tenis ili golf, razonodu pronalazi u jednom od najstarijih zanimanja na svijetu – lovu. Lovice ili lovkinje, ne postoji ni usuglašeno mišljenje koji bi bio ispravan naziv za žene lovce. Jedan od razloga zasigurno je i taj što ih ima izuzetno malo. Dok Hrvatski lovački savez broji više od 50 tisuća članova, a u zemljama poput Italije i Francuske registriranih lovaca je čak više od dva milijuna, žena koje se bave lovom u Hrvatskoj nema ni stotinu.
Za većinu njih lov je prije svega strast, iskonsko povezivanje s prirodom. Smrzavanje u dugim zimskim noćima na čeki odnosno u zasjedi na lovinu, draže im je od izlazaka u pomodne noće klubove, šopinga ili odlazaka na špicu, a umjesto odlazaka u restorane radije prijatelje pozivaju doma da kušaju njihove specijalitete od divljači. Umjesto na skijanje, zimi radije odlaze u šumu provjeriti imaju li životinje u hranilicama dovoljno hrane.
Anita Bračun vlasnica je jedne marketinške agencije i predsjednica ženske lovačke udruge Dama-dama. Udruga je registrirana prije dvije godine u Svetom Križu Začretje i okuplja lovkinje iz cijele Hrvatske od 25 do 60 godina starosti. Već tradicionalno u listopadu organiziraju damski lov na koji im dolaze i gošće iz drugih zemalja, a ove godine službeno će se održati i treći put redom. Udruga ne posjeduje vlastito lovište, objašnjava Anita Bračun, već članice idu u lov ondje gdje ih pozovu. U Hrvatskoj postoji više od 700 lovišta, privatnih, državnih i onih koja pripadaju šumarijama.
”Lov nije samo sport već druženje prije i poslije toga, rekreacija koja okuplja ljude različitih interesa i profesija, a prije svega, naravno, lov je veliko zadovoljstvo. Kad je riječ o predrasudama prema ženama u lovu, naša su iskustva pozitivna i još nismo doživjele da bi netko rekao: ‘Joj, žena u lovu!’ već im je to, dapače, jako interesantno. U našoj udruzi ima žena koje su već postale i bake, imamo liječnice koje rade u smjenama, ja sam, recimo, u petom mjesecu trudnoće“, priča Anita Bračun. Ona naglašava da je sastavni dio lova i hranjenje životinja, posebno zimi kada se životinjama zbog nedostatka joda baca sol, jabuke, sijeno.
”Ima puno ljudi kojima je samo bitno navući lovačko odijelo i otići na čeku, nije im bitno hoće li nešto odstrijeliti. To je poput meditiranja. Padne noć, a ti sjediš i gledaš kako se životinje igraju“, kaže.
Ponašanjem žena u lovu lovci su jako zadovoljni jer osim što su propisno odjevene i opremljene, žene se možda i više od muških kolega striktno drže propisa. Svako lovište ima točno određene kvote koliko se divljači smije odstrijeliti i točno se zna koje su to životinje. Po mnogima, najveći je čar lova upravo u promatranju životinja, njihovom praćenju, u satima provedenim na čeki. Tek se onda procjenjuje koji su primjerci za odstrel. Svakom lovozakupniku, objašnjava Bračun, cilj je imati što trofejniju divljač. A to znači da se mora jako dobro paziti što će se odstreliti i u kojem broju. Lovac nikad ne smije pucati, ističe, bez dozvole lovnika koji obvezno prati lovce odnosno ide s njima u lov
S pravilima u lovu jako je dobro upoznata Petra Badovinac, diplomirana inženjerka agronomije i stručna suradnica u Odjelu za međunarodnu suradnju Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. Ona nije članica Dame-dame, no bila je s njima jednom u lovu. Lovom ju je zarazio otac još od malih nogu, a lovački ispit položila je s 18 godina. Lovna sezona, govori ona, računa se od 1. travnja tekuće godine do 31. ožujka sljedeće godine i za svaku sezonu postoji lovni plan.
Pri odlasku u lov, lovci se obavezno moraju upisati u lovačku knjigu, a na lovište ne smiju doći ako prethodno o tome nisu obavijestili lovnika. Za svaku osobu koja nije pravilno prijavljena da je u lovu, smatra se da je u krivolovu.
Petra Badovinac kaže da ima dana kad ne vidi ni vrapca, ali to je sve čar lova. Nije tako jednostavno otići u šumu i odstrijeliti životinju koja reagira na svaki šum. Bit lova, kaže ona, je probuditi se u tri ujutro, otići u šumu, pješačiti 15 kilometara i uživati u rosi, u kontaktu s prirodom kakva je bila prije no što je došao čovjek.
”Kad vidiš životinju, promatraš je pa moraš odlučiti je li to to, u tebi raste adrenalin. Osjećaš veliki respekt prema divljači, i ako ti pobjegne. No, čar lova je i u tome što upoznaješ puno ljudi, a s nekima sklopiš prijateljstva ostaju za čitav život. Nažalost, česte su i predrasude o razlozima zašto žene idu u lov. Moj dečko zna da je lov moja strast bez koje ne bih mogla živjeti. Ima beskrajno puno razumijevanja iako nije lovac i nije ljubomoran. On vikendom igra nogomet a zna da sam ja u šumi. Tako svatko ima svoj mir. No, kad sam tek počela intenzivno loviti, s 19 godina, bilo je svakakvih anegdota s lovcima. Jednom su sa mnom na čeku poslali lovca koji me nije poznavao i mislio je da dolazi neka gradska šminkerica. Kako nije htio ostaviti loš dojam, našpricao se jakim parfemom. Naravno da nam ni jedna životinja nije došla blizu jer je jedno od osnovnih pravila u lovu, pogotovo kod žena, da se u lov ne ide našminkan niti se smiju koristiti parfemi. Dapače, poželjno je prije lova provesti pola sata u nekoj staji ili barem sa psom kako bi se zakamuflirao ljudski miris. No, taj lovac i ja proveli smo šest sati na čeki i danas smo jako dobri prijatelji.“
Iako svi njezini prijatelji znaju da je strastvena lovkinja, Petra Badovinac kaže da onima koji je ne poznaju dobro, u posljednje vrijeme izbjegava govoriti o tome čime se bavi jer ljudi na to čudno reagiraju, pogotovo oni neupućeni. ”Vrlo malo ljudi”, kaže, ”potrudi se ući dublje u tematiku, nekima je to čudno, drugi misle da sam ubojica. Ali, pomirila sam se s tim.” No, doista, slučajni prolaznik koji bi zgodnu, smeđokosu djevojku u poslovnom odijelu i visokim štiklama, vidio kako s torbicom u ruci užurbanim korakom ide Vukovarskom ulicom, teško bi mogao pomisliti da ta ”mala” negdje na obroncima Zrinske gore može naciljati vepra s udaljenosti od stotinjak metara, a potom izvaditi nož i oderati ga bez imalo gađenja. Teško da bi to mogao pomisliti i netko tko bi istu tu djevojku vidio kako na jednom od koncerata sa svojim kulturno-umjetničkim društvima ili makedonskim orkestrom 7/8 predano svira tamburu.
“Jednom sam iz lova išla na koncert u HNK. Stigla sam se samo na brzinu istuširati i navući haljinu i štikle, a osobne stvari sam iz lovačkih hlača prebacila u torbicu. Kad sam na ulazu u kazalište otvorila torbicu, zaštitar je u nevjerici izvadio iz nje napola krvavi nož i pitao me, naravno, što namjeravam s tim. Kad sam mu rekla da sam dojurila iz lova i da sam prije toga derala vepra i nisam stigla isprati nož, naravno, nije mi vjerovao, ali me ipak pustio u kazalište pod uvjetom da nož ostane kod njega na čuvanju do kraja koncerta.” I Irena Jelić ima puno ”lovačkih priča”, no ona kojom se najmanje ponosi svakako je trenutak kada je izjavila kako mora u lov jer nema više mesa u frizeru. ”Lovac”, objašnjava ona, ”to nikada ne smije reći, tako da me i dan danas zbog toga zafrkavaju, ali nitko mi nije zamjerio jer mi je to naprosto izletjelo.”
Petra Badovinac kaže da je lov nešto što čovjeku naprosto uđe u krv. Otac ju je odmalena vodio sa sobom u šumu iznad njihove vikendice, zajedno su radili hranilišta za životinje, znao ju je buditi u šest ujutro da idu prošetati i motriti divljač.
”Pucati sam naučila sa 12, 13 godina s tatom na streljani. Kad nismo bili u lovu, onda sam bila s njim u njegovoj automehaničarskoj radionici. Druga djeca su se igrala s pikulama, a meni je tata davao ‘kuglagere’ odnosno ležajeve. Bila sam glavna u školi s tim i za jednu kuglicu dobila bih tri pikule. Dok su se druge curice igrale s lutkicama, ja sam se igrala s autićima. I danas se bolje osjećam u muškom društvu, lakše komuniciram s muškarcima nego sa ženama, izuzevši nekoliko bliskih prijateljica.“
Irena Jelić odrasla je u strogom centru Zagreba i prava je cura s asfalta Gornjeg grada, osim možda po tome što umjesto pekinezera ima malog jazavčara i što umjesto golfske palice na ramenu zna nositi dvocjevku. Mršavu djevojku duge plave kose koja se bavi osmišljavanjem reklamnih slogana i ima vlastitu firmu Copywriting malo tko bi na prvi pogled povezao s lovom. Doduše, da joj je netko prije nekoliko godina rekao da će znati naciljati šljuku, i sama bi mu rekla da je lud. Istini za volju, šljuku je uspjela naciljati samo jednom, no i na to je ponosna. U pravoj šumi, u šali kaže, nikad prije nije ni bila, a osim što se oduvijek bavila čudnim hobijima poput automehanike i učenja kineskog i romskog jezika, najveća avantura bila joj je kad je u ekvatorskoj prašumi od domorodaca učila gađati strelicama kroz cvjevčicu odnosno sulicu. No, nitko u njezinoj bližoj ni daljoj obitelji nije se bavio lovom, nije čak, kaže, imala ni rodbinu na selu. Prije četiri godine, međutim, odlučila je nabaviti psa, malog, ali s karakterom. Jazavčar joj se sviđao kao vrsta, bio je malen, ali ipak zgodan i pravi pas. U svog Danija zaljubila se na prvi pogled i uzela ga iako je bio zadnji u leglu i nitko ga nije htio jer su ga proglasili besperspektivnim. No, ona je s njim čak krenula i na izložbe pasa gdje je saznala da je jedan od uvjeta za nastup na izložbi taj da pas ima položen ispit prirođenih osobina.
”Ispit je uključivao discipline poput mirnoće na pucanj, krvni trag, sljedoglasnost na zeca, aport iz vode, pokazivanje oštrine u umjetnom rovu s lisicom te dokazivanje u gateru s divljom svinjom. Bilo je očito da to nećemo moći obaviti na Dubravkinom putu. Rekli su mi da pitam lovce da mi pomognu, oni su mi izišli u susret, rekli što sve trebam napraviti i tako sam se počela družiti s njima. Tada sam zapravo prvi put u životu bila u pravoj šumi, odnosno divljini. Kad sam odlučila položiti lovački ispit, mojim prijateljima i roditeljima je to bilo jako čudno, a sad je svima super. Odjednom su svi dobili višak mjesta u ledenicama i nudili mi svoje bake sa sela koje će očerupati patke, a meni govore da sam se trebala roditi na selu. Ispit sam položila u Sisku i bila sam najbolja, iako su u konkurenciji bili samo muškarci“, priča ova diplomirana povjesničarka umjetnosti i španjolskog jezika. Iako su ona i Anita Bračun, kako kaže, živjele 100 metara jedna od druge, upoznale su se igrom slučaja tek u lovu i postale bliske prijateljice, čak i poslovne suradnice.
”Kad sam došla u jedan lov, odmah sam prepoznala automobil koji je svaki dan bio parkiran pod našim prozorom. Inače vjerojatno nikad ne bih upoznala Anitu, možda bismo se samo pozdravljale u prolazu“, kaže Irena.
Za Anitu Bračun ne bi se moglo reći da je prosječna žena. Osim ako prosječne žene ne voze karting i nemaju položen ispit za zapovjednika jahte do 100 bruto tona. Iako je od malih nogu vezana uz lovce, muško društvo bilo je mišljenja da ženama nije mjesto u lovu.
”Onda sam se udala i rekla mužu, koji je također strastveni lovac, da bih i ja išla u lov. A on mi je odgovorio: ‘Pa tko ti brani, idi, položi ispit i lovi!’ Bila sam jedina žena među 50 muškaraca na ispitu i već sedam godina bavim se lovom.“
Ivana Šenjug kći je lovca, no nju je otac oduvijek podržavao u tome da ga slijedi. Tajnica je udruge Dama-Dama, rođena je i živi u Svetom Križu Začrjetje, ima 28 godina i studira ekonomiju. Lovački ispit položila je prije osam godina, 2005. položila je i za lovočuvara, a ovih dana ići će na ispit za ocjenjivača trofeja. Bila je dvije godine zaredom državna prvakinja za žene na Lovno-kinološkom kupu Sveti Hubert, a bavi se i uzgojem pasa. Dužnost tajnice obavlja i u Lovačkom društvu Zajec u Svetom Križu Začretje te u Lovno-kinološkom klubu Zagorje-Krapina. Iako bi, kaže, mogla živjeti i od lova, ne kani to učiniti nego se zaposliti u struci, a lov će joj i dalje biti najdraža razonoda.
Naravno, nisu sve žene jednako uspješne u lovu, no nema ni svaka od njih iste ciljeve. Netko više voli grupni lov, netko individualni, netko voli skupljati trofeje, a netko radije životinje promatra i uživa u izradi hranilica. Petra Badovinac smatra da se ne može svaka žena baviti lovom. Postoje žene, a naravno, i muškarci koji najviše brinu o tome tko ima skuplju pušku ili odijelo. No, ima žena, kaže, kojima zaista može skinuti kapu i u čijem društvu uživa.
”Ljudi misle da je lov rezerviran samo za muškarce, no ne mogu se ni svi muškarci baviti lovom. Isto kao što ne zna svatko baratati oružjem. Ima ljudi koji su prije nosili oružje za samoobranu. Što će im? Nošenje oružja u lovu striktno je regulirano. Onaj tko nosi oružje treba biti jako oprezan jer ako, ne daj Bože, izbije bilo kakva svađa ili tuča, ti nosiš oružje, a netko te prijavi, bio ti kriv ili ne, ostaješ bez njega.“
Novinske stupce ove su zime dvaput punili i nesretni događaji iz lova, kad je lovac umjesto divljači ustrijelio drugog lovca. Do takvih situacija, kaže Anita Bračun, ne smije dolaziti. No, takvi su slučajevi najčešće posljedica nepridržavanja strogo propisanih pravila.
”U grupnom lovu”, kaže, ”rade se štandovi, odnosno lovci se postave na određene pozicije i ne smiju otići 10 metara dalje od te pozicije jer im se već tada može nešto dogoditi. Netko može misliti da si divljač i odstrijeliti te. Svi lovci na šeširima i na prsluku moraju također imati reflektirajuće oznake. Isto tako, nikad se ne smije pucati u smjeru lovca. Važno je pridržavati se pravila i ne odmah ići po pogođenu divljač. Prvi razlog je taj što životinja još može biti živa i opasna, što je nešto najgore jer si ranjavanje divljači lovac ne može oprostiti, ali i takve se stvari događaju. Drugi je taj”, nastavlja, ”što te može pogoditi drugi lovac misleći da si životinja koja bježi.” Srećom, takve su situacije jako rijetke. Najčešće je meta ipak divlja životinja. U tom slučaju, lovci imaju svojevrstan obred odavanja počasti odstrijeljenoj lovini. U usta joj se stavlja posljednji zalogaj, grančica ili kakva bobica. Poštovanje prema životinjama i prije svega prirodi nešto je što svaki lovac mora nositi u sebi.
“Sjećam se svog prvog susreta s medvjedom. Imala sam 18 godina i išla u jedan od svojih prvih lovova na divlje svinje. Odjednom sam na udaljenosti od kojih 20-ak metara ugledala medvjedicu s dvoje mladih i u tom trenutku osjetila veliki respekt prema toj životinji, srce mi je ubrzano počelo kucati. U tom trenutku je ona izgledala toliko velika da i dan danas napola u šalim tvrdim da je bila velika kao moja Lada Niva.”
Svaki vikend u lovu
Petra Badovinac diplomirana je inženjerka agronomije i stručna suradnica u Odjelu za međunarodnu suradnju Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. Lovom ju je zarazio otac još u djetinjstvu, a nakon što je s 18 godina položila lovački ispit, gotovo svaki vikend provodi u lovu.
Objavio: Nacional
